SDA i Stranka za Bosnu i Hercegovinu mogle bi pronaći zajednički interes u formiranju vlasti. Ali iza računice o većini otvara se mnogo neugodnije pitanje: bi li takav savez dugoročno jačao obje stranke ili bi jedna postepeno preuzimala politički prostor druge?
Semir Efendić već je otvorio mogućnost saradnje sa SDA i DF-om, poručujući da je SBiH bliža dosadašnjoj opoziciji nego Trojci. Bakir Izetbegović također je najavio razgovore sa strankama koje su se protivile dosadašnjoj vlasti. Prostor za pregovore postoji. Ono što ostaje nepoznato jeste cijena eventualnog dogovora. Jer podijeliti ministarska mjesta može biti lakši dio posla. Mnogo je teže četiri godine dijeliti zasluge, odgovornost i ambiciju da upravo vaša stranka na sljedećim izborima bude snažnija.
Za SBiH bi ulazak u takav savez otvorio pitanje samostalnosti. Ako SDA bude određivala glavne političke pravce, šta će biti prepoznatljiva politika Stranke za BiH? Koje će odluke nositi njen potpis? I kako će biračima objasniti zašto je njihov glas SBiH proizveo nešto drugačije od glasa za SDA?
Stranka može dobiti nekoliko važnih funkcija, a izgubiti razlog zbog kojeg su je birači izabrali.
Postoji, naravno, i druga mogućnost: da SBiH kroz vlast nametne vlastite prioritete, ostvari vidljive rezultate i dodatno ojača. Ali upravo bi takav razvoj događaja otvorio problem za SDA. Koliko bi prostora bila spremna prepustiti partneru koji bi sutra mogao tražiti još više glasova, još više utjecaja i vodeću ulogu? Tu se interesi mogućih saveznika počinju razilaziti. SBiH bi trebala dovoljno samostalnosti da opravda vlastiti politički rast. SDA bi trebala dovoljno kontrole da opravda svoju ambiciju predvođenja vlasti. Svaki ustupak jednoj strani druga bi mogla doživjeti kao vlastiti gubitak.
Takav odnos ne mora završiti sukobom. Ali zahtijeva mnogo više od zajedničkog protivljenja Trojci.
Kada se formira vlada, prestaje mogućnost da se na svako pitanje odgovara kritikom prethodnika. Tada dolaze budžet, javne usluge, imenovanja, nepopularne odluke i obećanja koja treba ispuniti. A s njima i pitanje ko će stati pred građane kada nešto ne bude išlo prema planu.
U toj raspravi DF predstavlja posebno osjetljivu temu. Prema izvještajima o preliminarnim rezultatima izbora 2026. godine, Željko Komšić ostaje bez direktnog mandata u državnom parlamentu, a nije ni na kompenzacijskoj listi. To je ozbiljan politički udarac, iako ne znači da je izgubio svaki oblik političkog utjecaja.
Sam izborni rezultat ne dokazuje da je odnos sa SDA uzrok slabljenja DF-a. Međutim, otvara pitanje koje nadilazi jednu stranku: šta se događa kada samostalna politika postane manje vidljiva od partnerstva kojem stranka pripada?
To bi za SBiH trebalo biti važno pitanje prije pregovora o funkcijama. Biti potreban za formiranje većine nije isto što i biti dugoročno prepoznatljiv biračima. Prvo donosi pregovaračku snagu danas. Drugo odlučuje o političkoj budućnosti.
Ni SDA ne ulazi u mogući dogovor bez rizika. Partner koji želi rasti neće se nužno zadovoljiti ulogom podrške. Ako mu se prepusti inicijativa, može ojačati. Ako mu se inicijativa stalno ograničava, može postati nezadovoljan i tražiti način da se javno distancira.
Zbog toga bi eventualni savez od prvog dana nosio dvije paralelne utakmice: zajedničko upravljanje institucijama i međusobno dokazivanje ko je važniji za rezultate te vlasti.
Ko će otvarati završene projekte, a ko objašnjavati propuštene rokove? Ko će govoriti o ispunjenim obećanjima, a ko braniti kompromise?
Odgovori na ta pitanja mogli bi biti važniji za naredne izbore od samog broja ministarskih mjesta.
SDP u Sarajevu ima razloga da takve razgovore prati strpljivo. Prema preliminarnoj projekciji pregledanoj 6. oktobra, mogao bi osvojiti devet mandata, u odnosu na šest osvojenih 2022. godine. Taj napredak ne garantuje ostanak u vlasti, ali mu daje snažniju polaznu poziciju.
SDP zato ne mora odgovarati na svaku koalicijsku najavu. Ima prostora da jasno postavi programske zahtjeve i sačeka da potencijalni partneri pokažu šta konkretno nude građanima. Strpljenje može biti prednost, pod uslovom da iza njega stoje politika i spremnost na odgovornost. Za SDA i SBiH ključno pitanje nije samo mogu li se dogovoriti. Ključno je kakav bi odnos tim dogovorom uspostavile. Uspješna zajednička vlast mogla bi koristiti objema. Ali savez u kojem jedna stranka prisvaja zasluge, a druga preuzima teret kompromisa, teško može dugoročno zadovoljiti obje strane.
SBiH bi morala sačuvati razlog zbog kojeg birači biraju upravo nju. SDA bi morala prihvatiti partnera koji ima vlastite ambicije i kojem ulazak u vlast nije krajnji politički cilj. Koliko su obje spremne na takav odnos, tek treba pokazati.
Fotelje se dijele nakon izbora. Politički račun stiže na sljedećim. SBiH bi prije zagrljaja sa SDA morala znati šta u njega unosii s čime namjerava iz njega izaći.
