“Vaša vlast je pošast za Kanton Sarajevo”, poručio je nedavno Almir Bečarević (SBIH) premijeru Kantona Sarajevo, pokušavajući se predstaviti kao moralni autoritet i glas opozicije. No, teško da iko može ozbiljno shvatiti takve poruke od čovjeka koji je decenijama bio sinonim za sve ono što građani Kantona nazivaju budžetskim parazitizmom.
Bečarević, bivši ministar (koji očigledno još tuguje za foteljom) i višegodišnji direktor u javnim preduzećima, danas glumi kritičara sistema koji ga je hranio i još hrani i koji mu je omogućio lagodan život. I to ne bilo kakav , nego luksuzan. Odakle jednom “javnom službeniku” penthouse u Importanne centru, stanovi u Hercegovini, apartmani koji se iznajmljuju ljeti, te više nekretnina koje se vežu uz njegovo ime? Odakle nekome ko cijeli život prima platu iz budžeta mogućnost da živi na nivou uspješnog investitora ili poduzetnika?
Dobro je kad političari iz opozicije kritikuju vlast, to je sastavni dio demokratije. Ali Bečarević nema taj luksuz moralnog prava. On nije opozicionar koji se bori protiv sistema , on jeste sistem. On je simbol onih koji su decenijama iscrpljivali budžet, crpili resurse i punili privatne račune, dok su građani Sarajevo gledali kako im se toplovodi raspadaju, gasne mreže pucaju, a cijene energenata rastu.
Njegov “radni opus” dobro je poznat. Bio je direktor pravnog sektora, a zatim i direktor BH Gasa, kompanije u kojoj su se, prema navodima brojnih izvora, godinama vrtjele desetine miliona maraka u projektima koji nikada nisu zaživjeli. Gasovodi koji su trebali povezati gradove, povećati energetsku sigurnost i smanjiti cijene , ostali su mrtvi projekti, dok su računi i honorari uredno naplaćeni.
Nakon što je smijenjen, Bečarević je, prema dostupnim informacijama, pokrenuo sudski spor protiv BH Gasa zbog nezakonitog otkaza. Spor je završio vansudskim poravnanjem, nakon čega je Bečarević inkasirao značajnu svotu novca i, kako se priča, ubrzo se opet pojavio kao “savjetnik” u istoj firmi. Takav povratak nakon spora koji je naplatio iz iste kase dovoljno govori o tome koliko su “principi” u njegovom slučaju fleksibilna stvar.
Zato je današnja uloga moralnog kritičara groteskna. Čovjek koji je decenijama živio od državnih jasli, koji je bio na svakoj mogućoj funkciji s pristupom javnom novcu, danas pokušava glumiti borca protiv vlasti. A dok on govori o “pošasti” vlasti, građani s pravom pitaju: ako su drugi pošast, šta je onda on, vampir?
Bečarević je tipičan primjer političkog preživljavanja. Mijenjao je stranke, mijenjao retoriku, ali nije mijenjao jedno , vezu s budžetom. Kad god bi se približili izbori, odjednom bi se pojavio kao “spasitelj” i “stručnjak”, uvijek spreman za novu funkciju. I uvijek uz dobru platu, službeni auto i komforan ured. I danas, kad mu ta vrata više nisu otvorena, Almir Bečarević pokušava vratiti pažnju javnosti tako što napada druge. Problem je što više niko ne zaboravlja. Ne zaboravlja se da je upravo on bio na čelu sistema koji je stvarao gubitke, koji je trošio bez efekta, i koji je, iza kulisa, omogućavao da se budžetski novac pretvori u privatni kapital.
Nije sporno da opozicija kritikuje vlast, to je njihovo pravo opozicije . Ali Bečarević nije opozicija, on je produkt i refleksija tog istog sistema. I zato kad on govori o “pošasti”, građani imaju pravo da mu uzvrate: da, ta pošast ima ime i prezime. Dok građani plaćaju sve skuplje režije, dok se kantonalni budžet rasteže da bi se pokrili stvarni troškovi života, Bečarević mirno šeta hodnicima Importanne centra, ulazi u svoj penthouse i s visine gleda one koji ga finansiraju.
Možda upravo zato njegova izjava o “pošasti vlasti” zvuči kao slučajno izgovorena istina. Jer da, vlast može biti pošast , ali samo onda kad je čine ljudi poput Almira Bečarevića.
