Sarajevo, grad tramvaja, čaršije i kroničnog nedostatka saobraćajne kulture. Fotografija koju danas objavljujemo nije scena iz neke satirične predstave to je stvarnost. Tramvaj linije broj 3 uredno pokušava voziti prema Baščaršiji, dok jedan dostavljač Korpe, sa istim žarom, pokušava dokazati da može parkirati gdje god poželi.
Na 30 centimetara od tračnica, uz samu fasadu zgrade, stoji automobil s očiglednom porukom: “Nema veze, brzo ću.” I dok vozač vjerovatno obavlja narudžbu s „dva ćevapa bez luka“, deseci putnika u tramvaju gledaju kroz prozor, pitajući se jesu li i dalje u glavnom gradu jedne evropske prijestonice, ili u amaterskoj verziji “Fast & Furious Sarajevo Drift”.
Ova scena, međutim, nije incident. Ona je ogledalo. Ogledalo jednog sistema u kojem prekršaji više nisu sramota, već svakodnevica. Jer zašto bi neko razmišljao o drugima, ako zna da će za ovu vrstu prekršaja ako ikako platiti kaznu od smiješnih 40 ili 20 ako plati u roku ofd sedam dana? U prosjeku manje nego što je dostava zaradila u tom danu.
A sad da se zapitamo ozbiljno: možemo li više govoriti o “neodgovornom pojedincu” ili o sistemskom javašluku koji to dopušta? Treba li čekati da tramvaj udari vozilo ili da hitna pomoć ne može proći, pa da se zabrinemo? Ili, što je još opasnije, da građani sami počnu “rješavati” stvari na ulici?
Možda je vrijeme da kazne za ovakve postupke više ne budu „simbolične“. Možda je vrijeme da vozilo koje blokira javni prevoz ne bude samo kažnjeno, nego i – trajno uklonjeno. Možda je vrijeme da konačno shvatimo da saobraćaj nije poligon za testiranje nečije bahatosti, već pitanje sigurnosti, funkcionalnosti i poštovanja prema gradu koji dijelimo.
U međuvremenu, dok nadležni pišu nova saopštenja, a vozači pišu izgovore, Sarajevo piše još jednu bilješku u crnu hroniku gradske svakodnevice.
I još nešto – ako vozilo smeta tramvaju, a kazna za to ne smeta vozaču – možda je problem u kazni. Ili još gore – u sistemu koji je ni ne pokušava ozbiljno naplatiti.
