Dok Sarajevo još uvijek pokušava da dođe sebi nakon stravične tramvajske nesreće u kojoj je izgubljen jedan mladi život, a jedna djevojka se bori sa teškim povredama, pojedinci iz SDA odlučili su da baš sada u trenutku bola i šoka pokrenu političku hajku.
Umjesto tišine. Umjesto saosjećanja. Umjesto čekanja činjenica.
Krenule su optužbe, saopštenja, napadi i pokušaji da se tragedija iskoristi kao oružje u političkom obračunu. Dok nadležni organi provode istragu i dok porodice prolaze kroz najteže sate u svom životu, SDA-ovi politički glasnogovornici podižu atmosferu, raspiruju bijes i pokušavaju nametnuti narativ prije nego što su činjenice utvrđene. To nije borba za sigurnost građana. To je političko lešinarenje.
Najveći paradoks jeste što upravo oni koji su godinama upravljali sistemima javnog prevoza, infrastrukturom i investicijama danas pokušavaju glumiti moralne sudije. Da se njih pitalo, Sarajevo bi i dalje gledalo stare češke tramvaje na dotrajalim šinama bez ozbiljne modernizacije sistema. Danas, kada se sistem mijenja i unapređuje, tragedija im služi kao alat za povratak na vlast.
Postavlja se pitanje, postoji li granica?
Postoji li trenutak kada politika treba stati?
Jer koristiti tuđu nesreću kao platformu za stranačku promociju pokazuje duboki nedostatak odgovornosti i elementarne ljudskosti.
Sarajevo zaslužuje istinu. Porodice zaslužuju mir.Građani zaslužuju ozbiljnu i odgovornu raspravu o sigurnosti bez histerije, bez spinova i bez pokušaja da se preko tragedije skupljaju politički poeni.
Tragedija nije kampanja i svatko ko je koristi u te svrhe, pokazao je koliko je spreman ići daleko samo da bi se domogao vlasti.
