U Kantonu Sarajevo nikada se više nije ulagalo u sektor obrazovanja, a rezultati nikada nisu bili upitniji. Od dolaska Naide Hote-Muminović (NIP) na čelo Ministarstva za odgoj i obrazovanje otvoreno je ili obnovljeno oko hiljadu zaposlenja. Radi se o psiholozima, socijalnim radnicima, asistentima u nastavi, edukatorima i članovima mobilnih stručnih timova. Na papiru impresivan broj, ali u praksi sindikati tvrde da je riječ o najskupljem eksperimentu u historiji obrazovanja u Kantonu Sarajevo.
Ministrica često ponavlja da je „zatekla samo sedam psihologa u 106 škola, a danas ih ima 107“. Broj je nesporno porastao, ali to je samo dio šire slike. U posljednje četiri godine u sistem su ubačene stotine asistenata u nastavi i stručnih saradnika. Samo u 2022. odobreno je preko 300 stalnih zaposlenja i dodatnih 200 asistenata na određeno vrijeme. Svake naredne školske godine dodavana su nova zaposlenja, pa zbir na kraju mandata dostiže hiljadu. Problem je što većina tih zaposlenja nisu stvarno nova radna mjesta, nego privremene preraspodjele, sezonski angažmani i obnavljanja postojećih pozicija. Sindikati upozoravaju da se time stvara ogroman finansijski teret, a kvalitet nastave ostaje isti ili čak pada.
Prema podacima Ministarstva, u periodu 2021–2024. u obrazovni sektor uloženo je 88 miliona maraka. Novac je usmjeren na kadrovska rješenja, većinom simpatizera političke partije Narod i pravda, infrastrukturne projekte i programe. Međutim, efekti su izostali. Nastavni proces je i dalje preopterećen, disciplinski i sigurnosni problemi u školama sve su veći, inkluzija nije sistemski riješena jer asistenti rade pod nesigurnim angažmanima, a nastavnici tvrde da im je dignuta papirologija i birokratija, dok se suštinskim problemima niko ne bavi.
Sindikati su više puta izlazili s oštrim kritikama. Tvrde da su novi pedagoški standardi doneseni bez konsultacija i da se krše prava zaposlenih. Najavljivane digitalne reforme završile su u pravnom haosu, konkursi su kasnili, a u nekim slučajevima su podnesene i krivične prijave zbog navodno nezakonitog raspoređivanja radnika. Njihova poruka je jasna, obrazovni sistem nije dobio kvalitet, nego nepotrebnu inflaciju kadrova i konfuziju u školama.
Naida Hota-Muminović nastoji predstaviti ove brojke kao historijski uspjeh, psiholozi u svakoj školi i asistenti za svako dijete. No, realnost pokazuje nešto drugo. Ogroman novac je potrošen, a ni nastavnici ni roditelji ne vide boljitak. Pitanje koje se nameće glasi: da li su ove reforme bile vođene interesima djece i kvaliteta obrazovanja ili političkim projektom koji se mjeri samo brojem zaposlenih?
Hiljadu novih zaposlenja i 88 miliona maraka kasnije, Kanton Sarajevo nema bolje rezultate na eksternim maturama, nema stabilnije škole, nema jaču disciplinu niti motivisanije nastavnike. Ima samo golemu armiju novozaposlenih kadrova, armiju koju sindikati nazivaju papirnatim reformama. Građani imaju pravo pitati: ako je sav taj novac zaista otišao na obrazovanje, zašto djeca u učionicama to ne osjećaju?
