Vrijeme je da se vratimo unazad. Ne zbog nostalgije, nego zbog istine. Zbog podsjećanja građana ko je šta govorio, ko je koga podržavao i ko danas pokušava izbrisati vlastitu političku prošlost.
Godina je 2018. Predsjednik SDA, Bakir Izetbegović, javno i bez ikakvog stida poziva Bošnjake da izađu na izbore i glasaju za njegovog „prijatelja“ Milorad Dodik. Ne radi se o tračevima, interpretacijama ili političkom spinovanju. Radi se o plakatu, potpisu i jasnoj poruci: „Dragi moji Bošnjaci, izađite na opšte izbore i podržite našeg prijatelja Milorada Dodika.“
Danas, kada se Stranka demokratske akcije pokušava predstaviti kao branik države, institucija i suvereniteta Bosne i Hercegovine, ova činjenica nije fusnota. Ovo je srž njihove politike. Jer isti taj Dodik, kojeg je SDA tada nazivala prijateljem i za kojeg je otvoreno tražila glasove Bošnjaka, danas je simbol politike blokada, secesionističke retorike i otvorenog udara na državu. I upravo zato je licemjerno, drsko i uvredljivo kada SDA danas pokušava zauzeti moralnu visinu i dijeliti lekcije svima drugima.
Ovo nije bila greška. Ovo je bio svjestan politički izbor. Zato je legitimno postaviti pitanje koje SDA uporno izbjegava: da li je tada, 2018. godine, Dodik bio potreban SDA-u kao politički partner u kontrolisanom sukobu? Da li su u toj računici interes imali i centri moći iz Srbije i Republike Srpske?
Građani imaju pravo da sumnjaju, jer činjenice govore same za sebe.
Posebno odvratno i politički najniže što danas gledamo jeste način na koji SDA koristi tragediju koja je zadesila Sarajevo u tramvajskoj nesreći. Umjesto pijeteta, odgovornosti i smirenosti, svjedočimo ljigavom političkom lešinarenju.
Dok porodice tuguju, dok se Sarajevo oprašta od stradalih i dok građani s pravom traže odgovore, SDA ne nudi rješenja, ne nudi sistem i ne nudi istinu. Nudi hajku, huškanje i pokušaj destabilizacije, sa samo jednim ciljem , povratak na vlast preko tuđe nesreće.
To je obrazac koji gledamo godinama: kada nema programa, koristi se tragedija, kada nema rezultata , proizvodi se haos, kada nema budućnosti – gazi se po bolu građana.
Ovo nije borba za sigurnost ljudi. Ovo nije briga za javni prevoz. Ovo je politički performans nad nesrećom, pokušaj da se tuga i strah Sarajeva pretvore u političke poene. Najniži mogući oblik politike.
Da budemo potpuno jasni: Sarajevo danas ima nove tramvaje, obnovljene pruge i sistem koji se gradi, upravo zato što je prekinuta politika SDA politika improvizacije, zapuštenosti i pogodbi. Da se SDA pitala, i danas bismo vozili stare, rashodovane tramvaje po rasturenim šinama, jer je sigurnost građana u njihovim mandatima uvijek bila sporedna stavka.
Jer SDA zna jednu stvar: vlast se više ne može vratiti programom i rezultatima, pa se pokušava vratiti preko tragedije. Ali Sarajevo pamti. Pamti plakate. Pamti prijateljstva. Pamti istinu.
I zato je važno ovo ponavljati: politika koja se hrani tragedijom i koja je nekada molila Bošnjake da glasaju za Dodika ne zaslužuje vlast.
